Goražde Grad na Drini
Polaganjem cvijeća na spomen obilježje u Lozju u Goraždu je počelo obilježavanje Dana sjećanja na civile ubijene u naselju Lozje 22. Maja 1992. godine. Trideset tri godine poslije, u spomen na nevine žrtve, cvijeće su položile delegacije preživjelih žrtava i članova porodica ubijenih, delegacija Grada Goražda, kao i BPK Goražde, Saveza logoraša BiH, kantonalnog Udruženja civilnih žrtava rata i veterana rata. Organizaciju ovog događaja od 2024. godine preuzeo je Grad Goražde u saradnji sa članovima porodica i prijateljima stradalih, te stanovnicima Lozja. Porodice su podsjetile da je 22.maja 1992. godine u Lozju ubijeno oko 40 civila, jedan broj djece, žena i starih odveden u zarobljeništvo.
Govoreći o ovom događaju, gradonačelnik Goražda, podsjetio je na značaj obilježavanja, te sa današnjeg obilježavanja uputio nekoliko poruka:
”Danas, ovdje sa ovog mjesta gdje je počinjen strašan zloćin želim poslati nekoliko poruka.
Trebamo konstantno govoriti i pisati o zločinima koji su se dogodili ovdje u Lozju, Gradu Goraždu i Bosni i Hercegovini u periodu 92-95. godine i na taj način podsticati kulturu sjećanja. Ako ne govorimo i ne pišemo rizikujemo da neko u budućnosti falsifikuje historijske činjenice ili da nam se zločin ponovi na isti ili sličan način.
Ne tražimo osvetu, već pravdu. Porodice ubijenih, svi mi ovdje prisutni i cjelokupno čovječanstvo treba utvrđenu pravnu istinu ko je planirao, naredio i ubio ove ljude. Svi ti planeri, naredbodavci i izvršioci trebaju biti sankcionisani u skladu sa pravnim propisima i obimom svojih zlodjela. Osobe koje su počinile ovaj strašni zločin. odnosno ti neljudi imaju svoja imena i prezimena. Ta imena i prezimena trebamo svi znati.
Kultura sjećanja i identifikacija odnosno sudsko sankcionisanje planera, naredbodavaca i izvršioca ovih ali i svih drugih zločina je pretpostavka za izgradnju trajnog mira, jačanje suživota, vjersku i nacionalnu toleranciju i općenito bolji regionalni razvoj. ” kazao je između ostalo gradonačelnik Imamović.
Prisutnima su se obratili i Sanina Tabaković, ispred članova porodica ubjenih, premijer BPK Goražde Edin Ćulov, te Glavni imam Esad ef Grabus koji su također podsjetili na značaj obilježavanja ovog datuma, a na poseban način, prigodnim recitalom, počast stradalim odali su djeca i mladi Goražda, članovi Amaterske pozorišne scene Centra za kulturu Goražde, OMŠ Avdo Smailović i hor Kewser.
Kćerka jednog od ubijenih u naselu Lozje rahmetli Šahina Živojevića, Sanina Tabakoviću izjavi za medije je rekla: ”Odrasla sam ovdje u Lozju, bila sam ovdje ddo 15 maja, majka me je prevela, taj dan smo išli Drinom, puzeći, jedva smo prošli kroz kišu metaka. Dani su prolazili, ujutro 22. maja, negdje oko osam-devet sati majka je došla sva mokra, išla je Drinom, pretrčala je ovdje, spasila se, okrznuli su je meci sa svih strana, uspjela se izvući, ali, babo rahmetli nije, on je ostao, ostala je jedna velika tuga, bol, djetinjstvo. Ja sam imala 18 godina, sve nade su mi potonule, od tog dana 22. maja 1992 godine pa sve do danas ista tuga i bol. Ne znam šta da kažem više što nisam rekla prethodnih godina, svake godine se ponavlja. Zamolila bih Tužilaštvo da se, procesuiraju, da se prvo pronađu ljudi koji hodaju po Kopačima, po Višegradu, koji su ovdje ubijali nedužan narod, zamolila bi ih da se potrdue da nam pronađu bar naše mrtve kosti da ih možemo zakopati dostojanstveno.”
Ogorčeni činjenicom da ni nakon 33 godine za ovaj zločin niko nije odgovarao, članica Organizacionog odbora za obilježavanje 22 maja Midheta Kaloper podsjetila je da članovi porodica neće odustati: ”Evo danas nakon 33 godine ponovo se sjećamo naših ubijenih na svirepi način 22 maja 1992 godine. Ovdje su ubijeni moji najmiliji, moj komšije, moja rodbina. Nakon 33 godine i ovaj dan sjećanja obilježavamo na dostojanstven način, onako kako naši ubijeni zaslužuju, sa tugom i bolom, ali i sa nadom bolje sutra, kao i sa osjećajem krivnje zašto do danas još uvijek niko nije procesuiran, za ovaj zločin koji je počinjen prije 33 godine. Zar trebamo 33 godine da čekamo, a imamo institucije koje trebaju da rade svoj posao, ali očito da kao što u svemu ima politika svoje prste umješane, pa između ostalog i u procesuiranju ratnih zločina, mi smo svjesni toga. Mi nećemo opet da pokleknemo, nadamo se i živimo u nadi da ćemo dočekati tu pravdu i da ćemo bar na neki mali način dobiti tu satisfakciju. 33 godine, svake godine je nas ovdje iz udruženja porodica ubjenih manje jer bioloki sat kuca, on ne stoji, porodice umiru, a nisu doživjele pravdu, čak pojedine porodice nisu doživjele da pronađu kosti svojih najmilijih.